Ja sam Ena.

I oduvijek u sebi nosim dvije strane sebe.

Tehnički smjer je oduvijek bio core. Osamnaest godina provedenih u građevini, na velikim projektima gdje svaki detalj mora funkcionirati, u meni je oblikovalo način razmišljanja kroz strukturu, funkciju, izvedivost i detalj koji mi dolazi potpuno prirodno – gotovo kao filter kroz koji promatram sve oko sebe.

S druge strane, oduvijek me privlačila ljepota, kreativni izraz i rad s energijom – ona suptilnija razina koja mom radu otvara jednu potpuno novu dimenziju.

Godinama sam mislila da moram birati između tih različitih dijelova sebe. Kao da svaki pripada nekom drugom dijelu mene.

I kada sam sasvim slučajno u jednoj knjizi o wabi - sabiju pronašla riječ KOMOREBI odmah sam znala da će ona jednog dana biti inspiracija svega što radim. Japanci imaju taj prekrasni dar da riječima opišu suptilne trenutke prirode, one koje osjetimo, a rijetko im znamo dati ime. Jedna od tih riječi je Komorebi: sunčeva svjetlost koja se probija kroz krošnje drveća i nježno obasjava tlo ispod njih.

Dugo sam se vraćala toj riječi. Ne zato što je zvučala lijepo, nego jer me učila nešto suštinski važno: da ljepota nastaje u prijelazu. U prostoru između. Između strukture i osjećaja. Između Yanga i Yina. Jer Komorebi u svojoj srži nosi upravo taj princip – Yin-a i Yang-a: svjetla koje postoji samo zato što postoji i sjena.

I onda se sve složilo.

Danas svoju tehničku, strukturiranu stranu doživljavam kao svoj Yang – jasan, čvrst, onaj koji daje oslonac i red. A svoju kreativnu, suptilnu stranu doživljavam kao svoj Yin – mekan, onaj koji donosi ljepotu i dušu. Struktura bez osjećaja ostaje prazna forma. Osjećaj bez strukture ostaje samo lijepa zamisao, bez snage da postane stvarnost. A tek u njihovom susretu, u tom prostoru između, nastaje čarolija.

🔮 hvala što si ovdje